čovječe, ne idi malen ispod zvijezda...

Da, brzo je vrijeme prošlo, jako brzo. 2008. je bila više-manje lijepa godina, nije sve uvijek bilo bajno, a ni ružno. Pišem ovaj post tako da se ne čita onaj posljednji koji sam pisala kada sam bila jaaako ljuta. Više nisam, valjda.. -.-... Ah.. Bilo je stvarno događaja za pamćenje i onih koje bih željela da se opet dogode i opet i opet i opet... a.. neke bih izbrisala, ali neću žaliti. Neda mi se pisati post o prošloj godini, to je već dosadno. Prigodni post za prigodni blagdan?? - a ne, baš ću nešto drugo [ iako ne znam što, haha... ] . Moje "drago" računalo me počinje živcirati, ma ne da počinje, nego sam već poludjela. Nešto ga muči, a valjda neki poluštetni virusi, ne znam.. A neda mi se zvati D.-a da ga popravi [ što mu uvijek pođe za rukom, tj. doma dođe kao nov] Ne bi me toliko komp živcirao da ne buči, grozan zvuk proizvodi, već nekoliko dana [ da bar nešto pjeva ]. A baš mi i nije raspoložen.. Baš sve ovisi o nama. Eh, gdje sam bila prije 7 godina da to skužim, bzvz. Sad kad je kasno, što mi to vrijedi što i to znam. Ma, nije sve tako sivo.. nije, al' je trenutno crno s groznim rozim crtama, a ne znam što je gore. Možda ipak odabarem crno. A izlaza uvijek ima, laže onaj tko kaže da nema, taj se predao i kukavica je [ ili ga ni bog neće, a u paklu je gužva - uvijek ]. I nema veze što je nova godina počela jer se događaji iz prošlosti ne mogu izbrisati niti će ikad biti. Ne, neće. Možeš se samo pitati kako je moglo biti [što bi bilo kad bi bilo, blablabla..-.- ]. Svaki dan je novi početak, a ne svaka nova godina. Velika je zabluda kad se misli da novom godinom se može početi iznova, može se samo nastaviti i poboljšati sitaciju ili barem pokušati. Ah.. bljak, grozno.. Nema tu života. I jesam pesimistična nekad.. evo baš sada, ali to ne znači da nisam sretna, samo shvaćam život i pokušam biti u koraku s njim, nekada ispred.

sve palo u vodu, rijeka odnijela karakter i dušu i njubav prema njemu... nema, ničega više nema... niti želim da je... želim mir, samo malo mira, da bez pritiska mogu u miru razmišljati, a da ne moram misliti što sve trebam napraviti i čija iščekivanja možda trebam ispuniti... ali zato su tu prijatelji da pomognu u životu da lakše podnesem samu sebe i ljude s kojima moram živjeti.. hvala vam.. nije vas puno i ne želim da vas bude više..taman je koliko vas trebam.. samo se još trebam pomiriti sa sobom i da zakon jačega nadvladava obično.. ne da mi se više ništa stavljati u kontekst.. post možda je za kurac, možda je kratak, ali nemam jebenoga vremena za pisanje malo dubljih postova.nemam , i žao mi zbog toga. sad imam inspiracije..baš sad..al ne ide post.. ne mogu oblikovati misli u rečenicu jednu pravu.. da.. ah.. =) keep smiling.. =)

ljuta, opet!! teško se boriti protiv nepravde i znam da se to nikada neće iskorijeniti, ali postoje granice tolerancije do kojih sam trpila verbalna zlostavljanja.. danas je prevršila svaku mjeru.. u grob ću te otjerat pa si tamo piši slijepu kartu.. u pičku materinu i sve redom!! ko kaže da se ne može protiv nje, zašto se ne bi moglo?? ovaj put nisam sama, hvala kurcu.. malo se cijeli razred uvrijedio. i svima idu na živce jebene alfe. otkud je to izvukla? kakav je to način ocjenjivanja. i općenito omalovažavanja. nismo pametniji od vas, draga profesorice, ali nismo ni glupi. i da, jeste li znali, dragi moji blogeri, DA NEMAM PRAVO NA SVOJE SLOBODNO MIŠLJENJE, DA SAM RAZMAŽENO DERIŠTE I DA JE NJENA ZADNJA, DA POSTOJI SAMO NJENO MIŠLJENJE. e pa goni se u pičku materinu, kujetino jedna, maršššš.... molim malo poštovanja i s vaše strane.. nismo mi robovi koji su došli učit samo geografiju. nemoguće je sve naučit kako treba, ali moje znanje je bilo za trojku.. neće ostati na tome. Žalit ću se do neba, nisam jedina, neće tako ostati.. jebem ti tebe i tvoj apsolutistički režim.. neću šutjeti, nikada nisam, neću ni sada. i na lijep način, kao što sam vam i govorila, se mogu riješiti situacije koje su postale nepodnošljive. dosta je bilo.. u grob!!

da..nemojte nikada uništiti i zanemariti svoj talent..učinila sam to..

budite što više sretni.. (jesam, ali nekada je teško skrivati osjećaje.

cijenite ono što imate..jer tko ne znam cijeniti male stvari neće se veseliti ni velikima..cijenim ih, ali ne dovoljno..želim to promijeniti

slušajte glazbu..otvara nove vidike..

plačite povremeno..makar u jastuk..možda pomogne..ali jastuk nije živo biće i neće pomoći..

budite sarkastični..to mogu samo pametni ljudi..

volite svoje bližnjee..kad odu, nema povratka..

nemojte biti sami..nekad treba, ne uvijek i ne stalno.. ali pažljivo birajte s kim ste..

udahni malo sviježeg zraka..prošeći se ujutro u 7..divno je kada magla pada na kosu..

nemojte biti toliko cinični..ljudi krivo shvate

prihvatite prijatelje takve kakvi jesu...

treba mijenjati sebe, a ne svijet.. (zašto bih uvijek ja bila ta koja je loša..svijet nije savršen, nitko nije, samo namjere jesu)

vlada melankolija, žaljenje (iako ne bi trebalo), tuga mnome..

ma hoće, proći će..

Nisam znala da emocionalno stanje + preveliki umor mogu tako jebeno utjecati na fizičko zdravlje. [ psihičko je pod kontrolom, recimo.. za sad]
Evo šmrcam, kašljucam. Glava, sinusi, grlo, ajme! I to baš preko vikenda kad sam imala planove koje sada više nemam jer ne mogu nikud iz kuće.
Ali nema veze, bit će još vikenda i planova. [samo da se riješim te jebene glav0b0lje i svih pojava, gore nabrojanih, uz to]

Po zimi su mi ruke uvijek toliko suhe da trošim tone krema za extra-dry skin.
Grrr…a mrzim kad su mi masne jer uvijek stavim previše i onda treba pisati, a imam povijest, npr. Da ne stavljam te, fala bogu, ko je to izmislio?, kreme ne znam što bi bilo s mojom kožom. Stalno puca. Jebem sebe i svoju osjetljivost.

Izgubih to. A najviše sam to željela. I konačno dođe u moj posjed, a ja to izgubim. Ma ako je sat i pol bilo u mojem vlasništvu. Nisam ni stigla kušati, probati, uživati, biti sretna. Nema, ostala sam praznih ruku. No, nisu baš sasvim prazne. Imam sad hrpu toga što uopće, možda, nisam sada željela [nego za kojih 2 mjeseca]. Sretna sam zbog toga. I sada slijedi, ali..to prokleto i jebeno ali..
Tu je ali, no ne želim ništa iza njega napisati jer to nije u redu [ poštovanje, ne želim te povrijediti N.]

Okušala sam na vlastitoj koži kako ljudsko srce nikada nije zadovoljno. I jedna pjesma govori o tome [koja mi se jako, veoma, sviđa], no neću je naučiti napamet, naučit ću onu drugu jer ta druga, po mišljenju mnogih nije toliko dobra kao ova s ljudskim srcem. Ova druga pjesma govori o ljubavi. Baš nju želim recitirati jer kada biramo štogod, biramo subjektivno pa tako i s pjesmama.

Svijet. Mah, ne želim više time razbijati glavu, a moram. Tako je mali, zelen.
Ponajviše je zelen jer ga čine ljudi koji su zeleni. Jer im je mozak manji od zrna graška, koje je zeleno. A to je lijepa boja. Ali ljudi sve unište, ništa ne znaju čuvati. Ne cijene tuđe, samo svoje. Brrr… nema veze. Dok god imam svoje ja, nepobjediva sam, dok imam snagu misli, nepobjediva sam, dok imam – hm, dok neki ljudi postoje imam snage. Snaga leži u meni, ali je ona izazvana vanjskim utjecajima, dragim ljudima, [voljenim ljudima]. Dakle, mislim da imam još snage za sve [to]. To zna biti nekada tako lijepo, a nekada me baca na koljena od tuge, boli, razočaranja. No hajde, nije sve tako kako se čini. Nije sve tako kako precipiraju naši mozgovi, naša čula. Kako nam oni tamo neki prikažu, tako mislimo da je. A ne bi trebalo tako biti. Ne pušim ja te fore [barem mislim da ne]. Ma dovoljno je znati da nije tako i ne dopustiti da te prevare. Istinu svi skrivaju i teško je do nje doprijeti. Valjda znaš prepoznati laž koja je isto tako zamaskirana hrpom SVAČEGA.

odoh, do svidanja.

Ponekad su bakterije jedina kultura koju čovjek ima.

Ovo je zanimljiva konstatacija i na zanimljiv način rečeno. Svaki put kad razmišljam o tome se nasmijem jer je to jebena istina i jer se svaki dan susrećem s tim. Bakterija fakat ima mnogo na nama i u nama, a da ni ne znamo. To mi lijepo obznanjuje moja zakon profesorica iz biologije. Pa zašto se svuda nakuplja prašina po kući? Pa od nas. Nema tu nikakve druge sile, moći. S nama živi hrpa bakterijica koja nam se potrebna, a neke su i štetne. Ali, ma koga to zanima, nekima je dovoljna samo ta kultura bakterija da ga to čini čovjekom.

„Čovjek se rađa slobodan, a ipak je posvuda u okovima.“ J.J. Rousseau

Predobra misao. Gdje je tu zapravo neka prava sloboda. Koliko smo ograničeni i u mozgu i u svijetu. Imamo samo ovaj jedan planet, a jebemo ga i uništavamo.
Ma kakve kampanje protiv pušenja, daj molim te. Zašto se odjednom počelo zabranjivati pušenje na javnim mjestima? Neka postoje kafići gdje se smije i gdje se ne smije pušiti, ako već mora biti tako. Odjednom su pušači najveći zagađivači i pod nekom „humanitarnom“ svrhom se to provodi jer puno ljudi umire. To je njihov izbor hoće li pušiti ili ne. Kakva briga za ljude, to je samo maska, ali jako loše napravljena. A i što je najbolja fora, svi puše te glupe američke fore osmišljene od nekih fundamentalista.Svi prihvaćamo ono što nam se nudi, bez razmišljanja.

Smijeh je lijek.

Volim se smijati. Prilikom iskrenog smijanja pokreću se svi mišići u tijelu. Stalno se smijem i vesala sam i nasmijana osoba. I stalno zajebavam ljude oko sebe i šalim se na svoj račun. Ne znam kako bih živjela bez smijeha. Pa on je sastavni dio moga života. Kad mi je dosadno pod satom ( ovo se pogotovo i najviše odnosi na njemački ) smijem se. Sjetim se nečega smiješnoga ili profesorica samom svojom pojavom i svojim opominjanjem mene me nasmijava i moju drugaricu u klupi. Haha… =) A i obožavam najviše od svega one glupe, kratke viceve. Jednostavno, a toliko glupo da se moram smijati.

Aj, pozdravljam vas sve. Dobrog sam duševnog raspoloženja, bez obzira na sve.